Category: Spremni za stazu

  • Deset tura, deset pjesama: kad brdo dobije svoj refren

    Deset tura, deset pjesama: kad brdo dobije svoj refren

    Piše: Amrudin Ćatić

    Svaka naša tura, kada se prisjetiš, ima svoju pjesmu. Ne biramo je mi, ona se sama uključi, obično u kombiju, kad neko započne, pa svi nastavimo. I onda shvatiš da pola repertoara s radija osamdesetih i devedesetih savršeno opisuje šta nam se dešava na stazi.

    Deset tura, deset pjesama.

    Romanija → Halid Bešlić – „Romanija”

    Počinjemo od najlakšeg para, jer nam ga je Halid poklonio gotovog. Kad idemo na Romaniju, pjesma je već tu, ona ista u kojoj čovjek doziva planinsku vilu i čezne za povratkom kući. Pola ekipe je zna napamet, druga polovina nauči do povratka. Penješ se onom planinom o kojoj cijela država pjeva decenijama, i refren ti sam dolazi na usta. Ima tura kojima moraš smišljati muziku. Romaniji ne moraš. Halid je odradio posao prije nas.

    Falš vrhovi → Dino Merlin – „Sve je laž”

    Onaj lik što na svakom usponu tvrdi „evo, blizu smo, još malo” zaslužuje svoju himnu, i to je Merlinova „Sve je laž”. Jer jeste. Svako „evo vrha” je laž, svaka „prečica” je laž, ono „lagana turica” iz najave u Viber grupi, najveća laž od svih. Na Visočici nas je tako lagao tri puta za redom i svaki put smo mu povjerovali. Kada ti sljedeći put neko kaže da je vrh iza onog brda, u glavi pusti Dinu. Sve je laž.

    Vrh bez vidika → SMS – „Dobrodošla, tugo”

    Stigneš na vrh, a gore, ništa. Magla ko mlijeko, vjetar, nula panorame i onaj osjećaj praznine za koji grupa SMS ima tačan naziv: „Dobrodošla, tugo”. Cijeli dan se penješ zbog pogleda
    kojeg nema. Slikaš sivilo da imaš dokaz da si bio gore. Vrh iznad oblaka nas je tako dočekao prošle jeseni, došli smo, a gore nas je čekala samo tuga iz refrena. Ali eto, i to je dio ugovora. Ponekad platiš kartu za film koji se ne prikazuje.

    Brutalan uspon → Al’ Dino – „Sve će ovo jednom proći”

    Postoji uspon na kojem prestaneš pričati. Onaj ljuti dio pred vrhom Maglića, gdje se ide gotovo četveronoške i gdje svako u sebi ponavlja istu mantru, a Al’ Dino joj je dao melodiju: Sve će ovo jednom proći. I prođe. Noge gore, pluća u grlu, a ti grebeš naprijed jer znaš da svaki uspon ima kraj. Kad konačno izađeš na ravno, ono olakšanje vrijedi svake sekunde muke. Al’ Dino je, ispostavlja se, pisao o planinarenju. Samo to nije znao.

    Najduža tura → Macbeth – „Odlazim daleko”

    Neke ture nisu šetnja, nego selidba. Kreneš po mraku, voziš se dva i po sata, pa hodaš dok ti se ne učini da si napustio državu, čista Macbethova „Odlazim daleko”. Visočica je takva: odlaziš toliko daleko od svega da na pola dana zaboraviš da postoji asfalt, signal i normalan život. Telefon nema mrežu, glava nema briga. Vratiš se tek pred mrak, prljav i sretan, kao da si bio na drugom kontinentu. A bio si na tri sata od Sarajeva.

    Onaj koji pozira → Edwin Po – „Ljubiću noćas”

    Svaka ekipa ima jednog ili jednu koji/a svaki vrh tretira ko modnu reviju. Skine majicu na minus pet, namjesti kosu, traži da ga/je slikaš iz tri ugla „dok je svjetlo dobro”. Njemu/njoj pripada Edwin Po i „Ljubiću noćas”, ona ista uz čiji je spot pola države devedesetih uzdisalo. Naši modeli imaju stotinu fotki s vrha i nijednu na kojoj nosi ruksak. Ali priznajmo, baš te fotke završe kao naslovna fotka u Viber grupi. Sujeta, ispada, ima svoju funkciju. Šala, šala!

    Strmi silazak → Seven Up – „Daj spusti se”

    Devedesete, tinejdžeri, Seven Up i „Daj spusti se”. Mi tu pjesmu pjevamo u sasvim drugom kontekstu, kad neko zablokira na strmom silasku, ukopa se nad nizbrdicom i neće ni naprijed ni nazad. I onda cijela grupa, kao nekad fanovi pred binom, uglas moli: Daj spusti se. Spusti se, molim te, da stignemo do mraka. Jednom smo tako na Igmanu nekoga nagovarali pola sata. Sišao je, na kraju. Tinejdžerski bend je, ispada, pisao uputstva za planinare.

    Tip s rakijom → Plavi Orkestar – „Bolje biti pijan nego star”

    Dolazimo do najopasnijeg para. Tip s rakijom i Plavi Orkestar – „Bolje biti pijan nego star”. Flašica izađe na vrhu, „samo da nazdravimo”, i taman kad pomisliš da je sve pod kontrolom,
    krene priča o tome kako smo mladi dok god se penjemo. Naš barmen s nadmorske visine tu pjesmu shvata malo previše doslovno. Veterani mu sekundiraju. Mladost se, izgleda, ne
    mjeri godinama nego brojem tura, i nažalost, ponekad i brojem čašica. Šalimo se, okej je sve.

    Tura po kiši → Crvena Jabuka – „Bježi kišo s prozora”

    Pa ona tura kad lije kiša k’o u priči. Cijeli dan moliš nebo isto što i Crvena Jabuka: bježi, kišo. Gojzerice pune vode, najava je govorila „moguća kratka kiša”, a kiša pada sedam sati i pamti se godinama. Ona po kiši na Visočici je danas legenda, bili smo mokri do kostiju, a nazad svi pjevali baš tu pjesmu, cvokoćući. Najgore vrijeme, najljepša uspomena. Crvena Jabuka je za to imala refren spreman trideset godina ranije.

    Trebević → Kemal Monteno – „Sarajevo, ljubavi moja”

    I za kraj, najljepši par. Trebević, ona klupa s koje se vidi cijeli grad kako leži u kotlini. Sjedneš, izvadiš termos, i niko ništa ne mora reći, jer je Kemal sve već rekao u pjesmi „Sarajevo ljubavi moja”. Cijeli grad pod tobom, dim iz dimnjaka, Miljacka negdje dolje. To
    nije vrh zbog visine. To je vrh zbog pogleda na vlastiti život odozgo. Neke pjesme ne pjevaš. Samo gledaš grad i pustiš da ti se vrti u glavi. (Trebević je usput i tura koju predlažemo za prvi put – ako ti je ovo prva tura, počni baš odavde: tvoja prva tura,
    bez stida
    ).

    A sljedeća tura? Njena pjesma već svira negdje na radiju, samo je još ne znamo. Možda bude Halid, možda neki stari hit koji niko nije čuo godinama pa svi zaurlamo u putu. To se ne zna unaprijed. Provjeri kada je sljedeća tura i donesi glas. Refren ćemo zajedno.
    I da, ukoliko bi želio/željela da pjevaš u jednoj od naših majica, pogledaj naš Merch.

  • Kako izabrati planinarsku obuću?

    Kako izabrati planinarsku obuću?

    Ako ste tek zakoračili u svijet planinarenja, velika je šansa da ste već postavili pitanje: “Mogu li u planine u svojim omiljenim patikama?” Tehnički: možete. Kao što možete i jesti viljuškom supu. Pitanje je samo koliko ćete uživati u iskustvu.

    Planinarska obuća jedan je od najvažnijih komada opreme. Dobra cipela može vam spasiti stopala, koljena, živce i raspoloženje, dok loša može pretvoriti prekrasan izlet u takmičenje za najveći žulj dana. Zato donosimo kratak vodič za sve koji ne znaju razliku između gojzerica i običnih patika.

    1. Nisu sve planine iste, pa ne treba ni svaka obuća biti ista

    Prvo pravilo planinarske obuće glasi: kupujte obuću za teren kojim ćete najčešće hodati.

    Ako planirate lagane šetnje po uređenim stazama i izlete na manje zahtjevne vrhove, lagane planinarske cipele ili trail patike bit će sasvim dovoljne. One su udobne, lagane i neće vas natjerati da se osjećate kao da na nogama nosite dvije cigle.đ

    Za zahtjevnije planinske staze, kamenjare i višesatne ture bolje su visoke planinarske cipele koje pružaju dodatnu podršku gležnju i bolju zaštitu stopala.

    A ako vas privlače ozbiljni planinski poduhvati, snijeg ili visokogorje, tada ulazite u svijet robusnih gojzerica. One možda nisu najlakša obuća na svijetu, ali kada stanete na oštar kamen i ne osjetite ga, shvatit ćete zašto postoje.

    Drugim riječima: za nedjeljnu šetnju po Trebeviću ne trebaju vam cipele za osvajanje
    Himalaja.

    2. Udobnost je važnija od izgleda

    Znamo. Postoje planinarske cipele koje izgledaju toliko dobro da biste ih nosili i na vjenčanje. Međutim, izgled ne bi smio biti glavni kriterij. Prilikom kupnje obratite pozornost na nekoliko stvari:

    – Prsti trebaju imati dovoljno prostora za pomicanje.
    – Peta ne smije kliziti gore-dolje tokom hoda.
    – Cipela vas ne smije pritiskati ni na jednom mjestu.
    – Isprobavajte obuću s planinarskim čarapama, a ne s tankim čarapama koje nosite uz patike.

    Mnogi početnici naprave istu pogrešku – kupe obuću “na knap”. Nakon nekoliko sati hoda stopala lagano nateknu, a tada kreće avantura koju nitko nije planirao. Malo dodatnog prostora sprijeda često znači puno manje boli na spustu, kada stopalo prirodno klizi prema naprijed.

    I još jedna važna stvar: nove planinarske cipele nisu spremne za višednevni pohod odmah nakon izlaska iz prodavnice. Prošetajte ih nekoliko puta po gradu, lokalnom brdu ili šumi. Vaša stopala će vam biti zahvalna.

    1. Vodootpornost je super, ali nije čarolija

    Jedna od najčešćih riječi koje ćete čuti pri kupnji planinarske obuće jeste “vodootporno”. I da, membrana kod čizama poput Gore-Texa, Outdrya, Sympatexa, eVenta ili sličnih materijala može biti odlična stvar.

    Međutim, važno je znati da vodootporno ne znači da možete sat vremena gaziti kroz rijeku i očekivati suha stopala.

    Vodootporna obuća dobro štiti od kiše, mokre trave i lokvi, ali ima i jednu manu, a to je da se sporije suši ako se ipak natopi.

    Za većinu planinara najbolji je kompromis obuća koja štiti od vlage, dobro diše i odgovara uslovima u kojima najčešće planinare.

    I ne zaboravite: čak ni najbolja membrana neće pomoći ako vam voda ulazi preko ruba cipele. Fizika je neumoljiva prema planinarima.

    Zaključak: Kupujte obuću za svoja stopala, ne za tuđe fotografije.

    Najbolja planinarska obuća nije ona koju nosi najiskusniji planinar iz društva niti ona koja izgleda najimpresivnije na Instagramu. Najbolja obuća je ona koja odgovara vašem terenu, vašim stopalima i vašim planinarskim ciljevima.

    Ako tek počinjete, ne trebate odmah kupiti najskuplje gojzerice na tržištu. Uložite vrijeme u isprobavanje različitih modela, poslušajte savjete iskusnijih planinara i zapamtite jedno jednostavno pravilo:
    U planinama možete oprostiti puno toga: zaboravljen sendvič, lošu vremensku prognozu ili krivo skretanje na stazi. Ali loše cipele rijetko opraštaju.

    !!Još jednom naglašavamo: čizme koje kupujete MORAJU ići preko skočnog zgloba, radi izazovnih terena, velike mogućnosti povrede i dodatnih nepotrebnih komplikacija!!

    Sretno na stazama i neka vam jedini tragovi koje ostavljate budu otisci dobrih cipela!

  • Koliko zaista košta početi planinariti?

    Koliko zaista košta početi planinariti?

    Mnogi ljudi koji razmišljaju da počnu planinariti imaju istu dilemu: “Volio bih početi, ali ta aktivnost sigurno mnogo košta.” Istina je zapravo dosta jednostavna: planinarenje nije skupa aktivnost, osim ako sami ne odlučimo da je takvom napravimo.

    Na početku vam ne treba oprema vrijedna pola dobijene plate niti garderoba koja izgleda kao da ste krenuli na Himalaje. Planinarenje je nastalo puno prije modernih outdoor prodavnica i još uvijek se može praktikovati na vrlo jednostavan način.

    Najvažnija stvar u cijeloj priči su cipele. One ne moraju biti najskuplje, ali moraju biti stabilne, da se ne kližu i da su vam udobne. Ako vas bole noge ili dobijete žuljeve, cijela tura će vam se pretvoriti u borbu, a ne uživanje. Dobre cipele su jedina stvar na kojoj se zaista ne isplati štedjeti, ali to ne znači da moraju biti luksuzne.

    Ruksak je sljedeća stvar, ali i tu nema potrebe za pretjerivanjem. Za jednodnevne ture dovoljan je manji ruksak u koji stanu voda, nešto hrane i dodatna jakna/presvlaka. Školski ruksak može poslužiti prvih par puta, ali ako planirate češće ići u planinu, bolje je imati nešto što neće rezati ramena već u prvom satu uspona.

    Što se odjeće tiče, dobra vijest je da većinu već imate kod kuće. Udobna odjeća u kojoj se možete slobodno kretati sasvim je dovoljna. Najbitnije je da se možete slojevito obući, jer se vrijeme na planini brzo mijenja. Pamuk nije najbolji izbor jer se lako natopi znojem i hladi tijelo, ali ako nemate sportsku odjeću, ni to vas ne treba spriječiti da krenete.

    Voda i hrana su često podcijenjene, a zapravo su među najvažnijim stvarima koje nosite na turu. Bez dovoljno vode i energije koju nam daje zdrava užina, ni najbolja oprema vam neće pomoći. Planina traži poštovanje, a osnovna priprema je dio toga.

    Postoje i stvari koje početnicima uopšte nisu potrebne: skupi satovi, štapovi, noževi, specijalna odjeća za svaku sezonu ili oprema kupljena samo zato što lijepo izgleda na fotografijama. Sve to može doći kasnije, ako shvatite da je planinarenje zaista dio vašeg života.

    Na kraju, najvažnije je ovo: planinarenje nije takmičenje u opremi. To je boravak u prirodi, fizička rekreativna aktivnost, druženje i bijeg od svakodnevnog stresa. Ako čekate savršene uslove i savršenu opremu, vjerovatno nikad nećete krenuti. 

    Ako krenete s onim što imate, vrlo brzo ćete shvatiti šta vam zaista treba!

    Planina je otvorena za sve, bez obzira na budžet. Dođite!