Piše: Amrudin Ćatić
Svaka naša tura, kada se prisjetiš, ima svoju pjesmu. Ne biramo je mi, ona se sama uključi, obično u kombiju, kad neko započne, pa svi nastavimo. I onda shvatiš da pola repertoara s radija osamdesetih i devedesetih savršeno opisuje šta nam se dešava na stazi.
Deset tura, deset pjesama.
Romanija → Halid Bešlić – „Romanija”
Počinjemo od najlakšeg para, jer nam ga je Halid poklonio gotovog. Kad idemo na Romaniju, pjesma je već tu, ona ista u kojoj čovjek doziva planinsku vilu i čezne za povratkom kući. Pola ekipe je zna napamet, druga polovina nauči do povratka. Penješ se onom planinom o kojoj cijela država pjeva decenijama, i refren ti sam dolazi na usta. Ima tura kojima moraš smišljati muziku. Romaniji ne moraš. Halid je odradio posao prije nas.
Falš vrhovi → Dino Merlin – „Sve je laž”
Onaj lik što na svakom usponu tvrdi „evo, blizu smo, još malo” zaslužuje svoju himnu, i to je Merlinova „Sve je laž”. Jer jeste. Svako „evo vrha” je laž, svaka „prečica” je laž, ono „lagana turica” iz najave u Viber grupi, najveća laž od svih. Na Visočici nas je tako lagao tri puta za redom i svaki put smo mu povjerovali. Kada ti sljedeći put neko kaže da je vrh iza onog brda, u glavi pusti Dinu. Sve je laž.
Vrh bez vidika → SMS – „Dobrodošla, tugo”
Stigneš na vrh, a gore, ništa. Magla ko mlijeko, vjetar, nula panorame i onaj osjećaj praznine za koji grupa SMS ima tačan naziv: „Dobrodošla, tugo”. Cijeli dan se penješ zbog pogleda
kojeg nema. Slikaš sivilo da imaš dokaz da si bio gore. Vrh iznad oblaka nas je tako dočekao prošle jeseni, došli smo, a gore nas je čekala samo tuga iz refrena. Ali eto, i to je dio ugovora. Ponekad platiš kartu za film koji se ne prikazuje.
Brutalan uspon → Al’ Dino – „Sve će ovo jednom proći”
Postoji uspon na kojem prestaneš pričati. Onaj ljuti dio pred vrhom Maglića, gdje se ide gotovo četveronoške i gdje svako u sebi ponavlja istu mantru, a Al’ Dino joj je dao melodiju: Sve će ovo jednom proći. I prođe. Noge gore, pluća u grlu, a ti grebeš naprijed jer znaš da svaki uspon ima kraj. Kad konačno izađeš na ravno, ono olakšanje vrijedi svake sekunde muke. Al’ Dino je, ispostavlja se, pisao o planinarenju. Samo to nije znao.
Najduža tura → Macbeth – „Odlazim daleko”
Neke ture nisu šetnja, nego selidba. Kreneš po mraku, voziš se dva i po sata, pa hodaš dok ti se ne učini da si napustio državu, čista Macbethova „Odlazim daleko”. Visočica je takva: odlaziš toliko daleko od svega da na pola dana zaboraviš da postoji asfalt, signal i normalan život. Telefon nema mrežu, glava nema briga. Vratiš se tek pred mrak, prljav i sretan, kao da si bio na drugom kontinentu. A bio si na tri sata od Sarajeva.
Onaj koji pozira → Edwin Po – „Ljubiću noćas”
Svaka ekipa ima jednog ili jednu koji/a svaki vrh tretira ko modnu reviju. Skine majicu na minus pet, namjesti kosu, traži da ga/je slikaš iz tri ugla „dok je svjetlo dobro”. Njemu/njoj pripada Edwin Po i „Ljubiću noćas”, ona ista uz čiji je spot pola države devedesetih uzdisalo. Naši modeli imaju stotinu fotki s vrha i nijednu na kojoj nosi ruksak. Ali priznajmo, baš te fotke završe kao naslovna fotka u Viber grupi. Sujeta, ispada, ima svoju funkciju. Šala, šala!
Strmi silazak → Seven Up – „Daj spusti se”
Devedesete, tinejdžeri, Seven Up i „Daj spusti se”. Mi tu pjesmu pjevamo u sasvim drugom kontekstu, kad neko zablokira na strmom silasku, ukopa se nad nizbrdicom i neće ni naprijed ni nazad. I onda cijela grupa, kao nekad fanovi pred binom, uglas moli: Daj spusti se. Spusti se, molim te, da stignemo do mraka. Jednom smo tako na Igmanu nekoga nagovarali pola sata. Sišao je, na kraju. Tinejdžerski bend je, ispada, pisao uputstva za planinare.
Tip s rakijom → Plavi Orkestar – „Bolje biti pijan nego star”
Dolazimo do najopasnijeg para. Tip s rakijom i Plavi Orkestar – „Bolje biti pijan nego star”. Flašica izađe na vrhu, „samo da nazdravimo”, i taman kad pomisliš da je sve pod kontrolom,
krene priča o tome kako smo mladi dok god se penjemo. Naš barmen s nadmorske visine tu pjesmu shvata malo previše doslovno. Veterani mu sekundiraju. Mladost se, izgleda, ne
mjeri godinama nego brojem tura, i nažalost, ponekad i brojem čašica. Šalimo se, okej je sve.
Tura po kiši → Crvena Jabuka – „Bježi kišo s prozora”
Pa ona tura kad lije kiša k’o u priči. Cijeli dan moliš nebo isto što i Crvena Jabuka: bježi, kišo. Gojzerice pune vode, najava je govorila „moguća kratka kiša”, a kiša pada sedam sati i pamti se godinama. Ona po kiši na Visočici je danas legenda, bili smo mokri do kostiju, a nazad svi pjevali baš tu pjesmu, cvokoćući. Najgore vrijeme, najljepša uspomena. Crvena Jabuka je za to imala refren spreman trideset godina ranije.
Trebević → Kemal Monteno – „Sarajevo, ljubavi moja”
I za kraj, najljepši par. Trebević, ona klupa s koje se vidi cijeli grad kako leži u kotlini. Sjedneš, izvadiš termos, i niko ništa ne mora reći, jer je Kemal sve već rekao u pjesmi „Sarajevo ljubavi moja”. Cijeli grad pod tobom, dim iz dimnjaka, Miljacka negdje dolje. To
nije vrh zbog visine. To je vrh zbog pogleda na vlastiti život odozgo. Neke pjesme ne pjevaš. Samo gledaš grad i pustiš da ti se vrti u glavi. (Trebević je usput i tura koju predlažemo za prvi put – ako ti je ovo prva tura, počni baš odavde: tvoja prva tura,
bez stida).
A sljedeća tura? Njena pjesma već svira negdje na radiju, samo je još ne znamo. Možda bude Halid, možda neki stari hit koji niko nije čuo godinama pa svi zaurlamo u putu. To se ne zna unaprijed. Provjeri kada je sljedeća tura i donesi glas. Refren ćemo zajedno.
I da, ukoliko bi želio/željela da pjevaš u jednoj od naših majica, pogledaj naš Merch.
